Štenećak bolest – uzrok, simptomi, vakcina i lečenje

Štenećak (latinski naziv – Febris catarrhalis infectiosa canum), predstavlja veoma zarazno oboljenje koje zahvata više organskih sistema pa spada u grupu takozvanih multisistemskih bolesti.

Bolest je virusnog porekla, a ime je dobila po tome što se najviše javlja kod štenaca ili mladih pasa; bolest je u stručnoj veterinarskoj terminologiji poznata pod nazivom – dvofazna groznica.

Uzročnik štenećaka i način nastanka oboljenja

Kako je na početku teksta i navedeno, štenećak je virusno infektivno oboljenje, a njegov izazivač pripada familiji Paramyxoviridae, i takođe spada u RNK viruse (koji imaju osobinu da se umnožavaju tj replikuju unutar inficiranih ćelija odnosno u ćelijskoj citoplazmi i jedru, u kojima stvaraju takozvana „inkluziona telašca“).

Sam virus je vrlo otporan na spoljne uslove i može veoma dugo da preživi u spoljnoj sredini (uzročnik mnogo bolje podnosi niže spoljne temperature, pa infekcija zato po pravilu češće nastaje u zimskom periodu); sa druge strane, mogu da ga unište brojne hemijske materije, kakav je na primer etar. Paradoksalna je i sama činjenica, da je izazivač štenećaka prvi put pronađen i izolovan iz seruma porodice velikih mačaka (lavovi; tigrovi; leopardi), ali da kod njih ne uzrokuje nastanak infekcije – drugim rečima ove životinje su samo rezervoar i izvor zaraze, ali same nikada ne obolevaju.

Takođe je vrlo važno napomenuti da se štenećak ne prenosi na čoveka sa obolelih pasa.

Smatra se da je virus štenećaka u Evropu importovan iz Azije, a prvi slučaj oboljenja je registrovan u Španiji u XVIII veku.

Način prenošenja infekcije i faktori koji pogoduju nastanku oboljenja kod pasa

Izazivač štenećaka se u organizam psa unosi ili inhalacijom (udisanjem tj kapljičnim putem), ili pak u direktnom kontaktu sa infektivnim sekretima obolelih pasa (nosni sekret; suze; pljuvačka; urin i feces). Takođe, infektivni agens koji ovu bolest izaziva se prenosi i indirektno, tačnije preko zaraženih predmeta (igračaka; posude za hranu i/ili vodu; postelje za ljubimce), a koje je koristio oboleli pas.

Od štenećaka po pravilu obolevaju štenad starosti od 3-6 meseci, kao i nevakcinisani mladi i odrasli psi (iako su ispitivanja pokazala da se sa odrastanjem psa odnosno sa godinama starosti, učestalost pojave bolesti smanjuje – pod uslovom da je pas redovno i na vreme vakcinisan). Štenci vakcinisanih pasa, imaju takozvana pasivna zaštitna antitela tj stečeni imunitet koji dobijaju od majke preko placente i putem mleka nakon svog rođenja; međutim, ovakva zaštita je kratkotrajna (i traje oko 5-6 nedelja), a takođe kod nekih štenadi nivo antitela može da bude prirodno nizak, pa da oni mladunci koji obole od štenećaka, ubrzo nakon rođenja i uginu.

Rase pasa koje su posebno osetljive odnosno koje najviše obolevaju od štenećaka su – koker španijel; nemački ovčar i irski seter.

Stopa smrtnosti od štenećaka je i danas vrlo visoka i kreće se od 30-80%, a u prvom redu zavisi od toga da li je pas vakcinisan, kao i od stanja njegovog imunog sistema odnosno od opšte otpornosti organizma. Tako će odrasli psi koji nisu vakcinisani ili koji imaju neki oblik imunosupresije, nakon kontakta sa obolelim životinjama po pravilu imati tešku hroničnu formu oboljenja sa zahvatanjem struktura centralnog nervnog sistema (o čemu će biti više reči kasnije u ovom tekstu).

Faktori koji povećavaju rizik nastanka infekcije odnosno koji olakšavaju pojavu oboljenja (takozvani predisponirajući činioci) su – nepravilna ishrana (pothranjenost; avitaminoze); obična prehlada tj nazeb (koji oštećuje sluznicu gornjih disajnih puteva, i na taj način olakšava prodor uzročnika bolesti u epitelne ćelije); postojanje crevnih parazita u organizmu psa; pad opšte otpornosti tj odbrambenih snaga organizma kod psa (imunosupresija).

Kliničke manifestacije štenećaka

Nakon prodora u organizam psa, virusni uzročnik štenećaka se intenzivno razmnožava u limfnom tkivu (krajnici i limfni čvorovi), odakle lako prodire u krvotok i na taj način izaziva prvi stadijum dvofazne groznice – takozvani stadijum viremije. U pomenutoj prvoj fazi bolesti, virus je prisutan u ćelijama krvi; u cerebrospinalnom likvoru; i u serumu obolele životinje. Viremija je praćena izrazitim padom broja limfocita (što dovodi do teške imunosupresije tj pada imuniteta kod psa); padom broja trombocita i naglim „skokom“ telesne temperature na vrednosti od 41° C.

Posle stadijuma viremije, nastaje period pada telesne temperature na normalne vrednosti (jer deluju specifična antivirusna antitela koja se u određenom broju nalaze u serumu psa), dok se sam virusni uzročnik putem krvne struje dalje prenosi u različita tkiva i organe obolele životinje (i u kojima on nastavlja svoje aktivno razmnožavanje). Kada virus štenećaka, dospe do epitelnih ćelija respiratorne sluznice; sluznice digestivnog trakta; do sluznice urotrakta i do epitelnih ćelija kože – nastaje drugi stadijum dvofazne groznice, sa porastom temperature na vrednosti od 40°C (i sa pratećim simptomima od strane obolelih organa tj organskih sistema.

Najteži oblik bolesti (sa najvećim rizikom od potencijalnog smrtnog ishoda), javlja se kada virus uđe u ćelije CNS-a tj mozga, i kada se ispolji neurološkim poremećajima i nastankom konvulzija kod psa.

Osnovni problem kod velikog broja pasa, predstavlja kasno otkrivanje bolesti i posledično kašnjenje sa započinjanjem lečenja (kada je bolest već značajno uznapredovala), a osnovni razlozi za ovakvu pojavu su veoma česte asimptomatske tj subkliničke forme bolesti (koje čine i preko polovine svih kliničkih oblika štenećaka), ili pak postojanje prirodne ili stečene otpornosti organizma (stečena otpornost se postiže vakcinacijom, a koja je najbolja mera prevencije od štenećaka).

Klinički oblici „dvofazne groznice“ kod pasa

Inkubacioni period (vremenski interval u kome nema ispoljavanja kliničkih simptoma tj period u kome se virus u organizmu umnožava), kod štenećaka može da traje različito dugo (što pre svega zavisi od stanja imunog sistema psa, kao i od virulencije izazivača bolesti), ali po pravilu iznosi oko 3-6 dana.

Klinički oblici štenećaka (a koji nastaju nakon pomenutog perioda inkubacije) su:

Subklinički oblik bolesti – koji se ne ispoljava vidljivim kliničkim znacima i simptomima (virus je prisutan u organizmu i može da se otkrije serološkim testovima), i koji čini oko 50-70% svih oblika štenećaka i značajno otežava pravovremeno postavljanje dijagnoze bolesti;

Blaga klinička forma bolesti – koja po pravilu protiče sa ispoljavanjem lakših kliničkih manifestacija kakve su – gubitak apetita i pad telesne mase kod psa; bezvoljnost i apatija; umor i malaksalost; groznica; simptomi infekcije gornjih disajnih puteva (kašalj; otežano disanje tj dispnea; curenje iz nosa u vidu seroznog ili pak muko-purulentnog sekreta); suzenje; i hipersalivacija (pojačano lučenje pljuvačke;

Akutna forma bolesti – može da se ispolji kao plućna; gastrointestinalna; kožna ili nervna. Ovaj klinički oblik štenećaka, smatra se tipičnim ispoljavanjem bolesti, i manifestuje se:

– nastankom dvofazne temperature – gde je prvi porast telesne temperature posledica već pomenute viremije, i po pravilu nastaje nakon perioda inkubacije, a traje oko 8-48 sati; nakon prolaska ove prve faze groznice, temperatura se vraća na normalne vrednosti (i tada može da se napravi velika dijagnostička greška, jer je pas na prvi pogled potpuno zdravog izgleda), koje traju oko 24-48 sati; drugi febrilni stadijum, nastaje nakon prividnog „smirenja groznice“, a može da traje različit vremenski period (što pre svega zavisi od otpornosti organizma i od toga koji su organi ili organski sistemi zahvaćeni infekcijom);

– pojavom pratećih simptoma od strane respiratornog sistema – curenje iz nosa; rinitis; upala sluznice ždrela; tonzilitis; laringitis; bronhitis; kašalj koji je najpre suv a potom i „produktivan“. Najopasnija i najteža respiratorna komplikacija je nastanak bronhopneumonije tj upale pluća, kada pas otežano diše, guši se od nagomilanog gnojnog sekreta u disajnim putevima, i na kraju vrlo često može i da ugine;

– znacima poremećaja funkcije digestivnog trakta – proliv; povraćanje; anoreksija; gastroenteritis; pojava sluzi i/ili krvi u stolici i nastanak teškog oblika dehidracije; pas je iscrpljen i malaksao; jezik je suv, beo i obložen; postoji izrazita suvoća usta i neprijatan zadah; njuška psa je takođe suva. Crevni i respiratorni akutni oblik štenećaka (a koje odlikuje pojava svih pomenutih kliničkih simptoma), se zajedničkim imenom nazivaju kataralni oblik bolesti i po pravilu su praćeni veoma čestim sekundarnim bakterijskim infekcijama (koje imaju tendenciju da pogoršaju kliničku sliku i da značajno otežaju lečenje);

– Kožna forma akutnog štenećaka, predstavlja najlakšu kliničku sliku bolesti (pod uslovom da se javi kao samostalni oblik), i odlikuje se nastankom kožnih promena u obliku vezikula i/ili pustula (prve su ispunjene bistrim sadržajem, a druge su ispunjene gnojem), čijim pucanjem ostaju „žive rane“ na koži životinje, a koje kasnije budu prekrivene krustama. Kožne lezije se po pravilu javljaju prevashodno na onim mestima gde je koža pasa najtanja – na donjoj strani stomaka; u regiji unutrašnje strane butina; na koži spoljašnjeg slušnog hodnika;

– Neurološki oblik akutnog štenećaka, po pravilu nastaje na samom kraju akutne faze ovog oboljenja i manifestuje se – pojavom potpuno diskordinisanih tj neusklađenih pokreta (pa pas ima problema sa održavanjem ravnoteže i često pada „na stranu“); nastankom grčeva jedne ili više grupa skeletnih mišića; pojavom konvulzija; poremećajem stanja mentalnih funkcija; pojavom pareza i paraliza (pre svega mišića nogu i „lica“ kod psa). Smrt kod akutne neurološke forme štenećaka, po pravilu nastaje kao posledica pojave encefalomijelitisa (zapaljenja mozga) i/ili njegovih komplikacija;

Hronični oblik bolesti – karakterističan je za starije pse koji imaju manifestacije zahvaćenosti CNS-a, ali obično bez pojave drugih sistemskih ispoljavanja; ovaj klinički oblik bolesti se najčešće završava smrtnim ishodom (a posebno ukoliko pas nije vakcinisan ili na vreme revakcinisan; ukoliko mu je organizam oslabljen prethodnom akutnom fazom štenećaka, ili pak postojanjem neke druge skoro „preležane“ bolesti);

Postavljanje dijagnoze štenećaka i diferencijalna dijagnoza prema drugim oboljenjima

Dijagnoza štenećaka se po pravilu postavlja na osnovu anamneze, a koja se dobija od vlasnika psa (da pas nije vakcinisan; da se oboljenje javilo u zimskom periodu), kao i na osnovu tipične kliničke slike odnosno prethodno opisanih simptoma bolesti.

Takozvanim patohistološkim ispitivanjima, u epitelnim ćelijama kože; u glija ćelijama mozga; kao i u epitelu sluznica respiratornog, digestivnog i urogenitalnog trakta, mogu da se pronađu već pomenuta „ inkluziona telašca“, čiji je nalaz kod obolelih životinja pozitivan u više od 70% slučajeva.

Iako u slučaju sumnje na štenećak, laboratorijska ispitivanja nisu uobičajen dijagnostički postupak, ona često mogu da budu od velike pomoći za potvrdu dijagnoze. U krvnoj slici se kod štenećaka nalaze trombocitopenija; limfopenija; anemija; a sa druge strane, serološki testovi pokazuju porast titra tj nivoa specifičnih antivirusnih antitela u serumu obolelog psa.

Štenećak je nekada teško razlikovati od sledećih bolesti – toksoplazmoze; parvovirusne infekcije; leptospiroze; infekcije salmonelom; kao i od traumatskih povreda CNS-a i od spine bifide.

Lečenje štenećaka

Terapijski pristup ovom oboljenju kod pasa, sastoji se pre svega u podizanju imunih tj odbrambenih snaga organizma, kao i u simptomatskoj terapiji (postupci koji ublažavaju kliničke simptome bolesti).

U početnoj fazi oboljenja (u prva 2-3 dana), terapija podrazumeva primenu takozvanih hiperimunih seruma; kada se nakon inkubacije bolesti ispolje njene kliničke manifestacije, terapija štenećaka nikada nije u potpunosti uspešna.

Zbog veoma čestih sekundarnih infekcija (pre svega patogenim bakterijama), u terapiju se po pravilu uvode i antibiotici širokog spektra delovanja.

U simptomatskoj terapiji je veoma važna pravilna ishrana (obogaćena belančevinama i ugljenim hidratima, a siromašna masnoćama), kao i dodavanje vitamina (A, C, D i vitamina B grupe) i minerala bilo u obliku specijalnih formula hrane ili pak u vidu suplemenata.

Kod neurološkog oblika štenećaka, daje se antikonvulzivna terapija, i to u prvom redu fenobarbiton; kortikosteroidi se daju da bi se smanjio edem mozga (ali se simptomi gube samo dok terapija traje, a vraćaju se odmah po prestanku njene primene). Kada postoji teška neurološka slika bolesti, a ni jedan terapijski pristup ne daje rezultate, pas se mora uspavati odnosno mora se sprovesti eutanazija.

Prevencija – vakcinacija pasa protiv štenećaka

Kako je u tekstu već i navedeno, najbolja mera prevencije protiv štenećaka je redovna vakcinacija pasa u odgovarajućim uzrastima. Veoma je važno napomenuti da se pre vakcinacije pas mora „očistiti“ i od spoljnih i od unutrašnjih parazita, kao i da je vakcinacija efikasna samo ukoliko je kompletna – što znači da je pas zaštićen samo ukoliko primi sve doze vakcine.

Prva vakcina se daje štencima sa navršenih 7-8 nedelja starosti, i to u obliku dvovalentne vakcine (vakcina protiv štenećaka i parvoviroze) – vakcinom Nobivac Puppy DP;

Druga vakcinacija (takozvana buster doza) se sprovodi u 10. nedelji starosti, i to je obavezno poznata polivalentna DHPP + L vakcina (protiv štenećaka; hepatitisa; parvovirusa; virusa parainfluence i protiv leptospiroze) – vakcinom Vanguard plus 5;

Treća vakcinacija se sprovodi u 14. nedelji života štenadi, polivalentnom DHPP + L vakcinom uz vakcinu protiv Corona virusne infekcije;

Revakcinacija se na dalje sprovodi svake godine polivalentnom DHPP +L vakcinom, jednom u toku kalendarske godine i to doživotno kod svih pasa, zbog održavanja imuniteta.

Sponzorisano:

Povezani postovi