Vakcinacija pasa i štenaca

Aktivna imunizacija odnosno vakcinisanje ljudi, kao mera sprečavanja nastanka i širenja različitih zaraznih tj infektivnih oboljenja, sprovodi se iz istog razloga, a prema odgovarajućim protokolima i pravilima i kod kućnih ljubimaca, a pre svega kod pasa i mačaka.

Kao i za vakcinisanje u humanoj populaciji, takozvana aktivna profilaksa životinja, sprovodi se po određenom kalendaru vakcinacije a koji pak definiše uzrast koji je predviđen za vakcinisanje ljubimca, vrstu vakcine, broj doza i vreme za revakcinisanje.

Zašto je važna vakcinacija pasa?

Kao što je opšte poznato, vakcinacija predstavlja jednu od najboljih mera koje se mogu preduzeti sa ciljem preveniranja nastanka epidemije neke kontagiozne tj zarazne bolesti; iako se samo neke od brojnih bolesti pasa prenose i na ljude, bitno je zaštititi i samog kućnog ljubimca od obolevanja ili pak od uginuća (jer za neke infektivne bolesti, kakvo je na primer besnilo, lek još uvek ne postoji pa je vakcina najbolja mera zaštite).

Vakcinacija štenaca i odraslih pasa predstavlja unošenje antigena odgovarajućih uzročnika, na koje organizam stvara specifična odbrambena antitela (stvara imunitet), i tako sprečava da pas oboli od bolesti protiv koje je vakcinisan.

Nakon rođenja, štenci stiču kratkotrajni pasivni imunitet, tako što se antitela sa majke prenose u njihov krvotok, delimično preko posteljice (placente), a u nešto većoj meri nakon porođaja preko majčinog mleka (odnosno prilikom podoja štenaca, tokom prvih dana njihovog života).

Pasivna majčina antitela su bitna iz dva razloga:

– prvo – jer se štenci ne smeju vakcinisati neposredno nakon rođenja (jer se pre vakcinacije obavezno vrši „čišćenje“ pasa od spoljnih i unutrašnjih parazita);

– i drugo – jer antitela koja su preneta na štence od njihove majke, ukoliko su još uvek prisutna u krvotoku za vreme same vakcinacije, mogu da spreče stvaranje aktivnog odgovora (odnosno stvaranje aktivnih antitela od strane imunog sistema), i da time vakcinaciju učine potpuno neefikasnom (odnosno da ne postoji nikakva zaštita u organizmu psa, kada se pasivna antitela „izgube“ iz organizma tokom procesa rastenja životinje).

U kom uzrastu i protiv kojih zaraznih bolesti se vakcinišu štenci i odrasli psi?

Kako je u prethodnim redovima ovog teksta već i napomenuto, pre vakcinacije je neophodno da se izvrši uklanjanje parazita iz digestivnog trakta pasa, ali takođe i nekih spoljnih parazita (kakve su buve; krpelji; komarci), a koji su najčešći prenosioci (odnosno vektori) uzročnika odgovarajućih zaraznih oboljenja.

Pravilo je da se eliminacija parazita vrši u uzrastu šteneta, i to sa navršenih – tri; šest; devet i dvanaest nedelja starosti psa. Pomenuti postupak uklanjanja parazita, je važan kako bi se omogućilo što efikasnije stvaranje antitela u organizmu (na vakcinom unete antigene supstance).

Vakcine koje se koriste za profilaksu zaraznih oboljenja kod pasa, mogu da budu:

1) monovalentne (odnosno da sadrže antigene na samo jednog izazivača infektivne bolesti);

2) polivalentne (vakcine koje u svom sastavu imaju antigene od dva, tri ili više infektivnih uzročnika zarazne bolesti);

Bez obzira da li su u pitanju monovalentne ili polivalentne vakcine, nakon njihovog unošenja u organizam (tačnije nakon ubrizgavanja antigenih komponenti u krvotok domaćina), dolazi do aktivne produkcije specifičnih antitela i stvaranja imuniteta prema bolesti protiv koje je pas vakcininisan.

Kalendar obavezne vakcinacije pasa

Prema pravilniku obavezne vakcinacije kućnih ljubimaca koji važi u našoj zemlji (a obuhvata pre svega pse i mačke), redosled vakcinisanja štenaca i odraslih pasa je sledeći:

1) Prva vakcina se daje štencima koji su navršili 7 ili 8 nedelja starosti, jer se do tog uzrasta iz njihovog krvotoka po pravilu u potpunosti gubi pasivna zaštita koja je bila obezbeđena delovanjem pomenutih majčinskih antitela; jedini izuzetak od ovog pravila jeste vakcina protiv parvoviroze koja se može dati i u 6. nedelji života, ali isključivo kao monovakcina (jer se po pravilu prva gube pasivna antitela protiv parvovirusa, a koji može da izazove potencijalno letalnu infekciju kod štenaca u ovom uzrastu). Neki veterinari smatraju da uzrast za prvu vakcinu ne treba da bude toliko striktno ograničen, već kao idealan raspon za primovakcinaciju smatraju uzrast štenaca od navršene 7. pa sve do navršene 10. nedelje starosti;

2) Pravilo je da se nikada istovremeno ne koristi dve ili više različitih vakcina (osim ako se ne radi o jednoj kombinovanoj tj polivalentnoj vakcini), kao i da se između dve vrste vakcina uvek napravi pauza od najmanje 2-3 nedelje. Pomenuta pauza između dve vakcine, ili pak između dve doze iste vakcine je neophodna kako bi organizam „imao dovoljno vremena“ da stvori imunski odgovor tj antitela na vakcinom unete antigene;

3) Nakon prve vakcine (koja se kako je napomenuto, obično daje u uzrastu sa navršenih 7-8 nedelja starosti), daje se revakcina u uzrastu od 10. do 12. nedelje starosti štenaca (a koja služi da bi se dodatno „pojačao“ imunitet malih pasa, koji su u ovom uzrastu veoma osetljivi na različite bolesti);

4) Druga vakcina se daje nakon 2-3 nedelje pauze, dakle sa navršenom 14. nedeljom starosti šteneta;

5) Sledeća se aplikuje vakcina protiv besnila koja se daje u uzrastu od 4 meseca, kada se štene po pravilu i čipuje (ugrađuje mu se potkožni mikročip, koji omogućava praćenje njegovog „vakcinalnog statusa“, ali i njegovo lociranje u slučaju potrebe);

6) Nakon navršene 1. godine života, psi se vakcinišu jednom godišnje protiv besnila ali i drugih zaraznih bolesti, protiv kojih je izvršena takozvana „trostruka vakcinacija“ u uzrastu štenaca;

7) Odrasli psi se takođe vakcinišu svake godine, po jednom godišnje i to do kraja života, vakcinom protiv besnila i polivalentnom DHPPLCv vakcinom (o kojoj će biti reči kasnije u nastavku teksta). Ovakav princip „godišnje“ vakcinacije, služi za obnavljanje imuniteta, jer se vremenom stvorena antitela „troše“, odnosno njihov broj tj titar u organizmu sa vremenom opada;

8) Veoma je važno napomenuti da se tek rođeno štene nikada ne sme vakcinisati (a iz razloga koji su napred u tekstu već i objašnjeni), kao i to da se sme vakcinisati isključivo potpuno zdrav pas.

Vrste vakcina koje se primenjuju za vakcinisanje pasa i reakcije na vakcine

U našoj zemlji pored vakcine protiv besnila (antirabična vakcina), primenjuje se i polivalentna vakcina koja je poznata pod skraćenicom – DHLPPCv; ova skraćenica predstavlja početna slova bolesti protiv kojih se pomenuta vakcina primenjuje:

D – Distemper – štenećak;

H – Hepatitis – akutno ili hronično infektivno oboljenje jetre (pre svega virusnog porekla);

L – Leptospirosis – leptospiroza;

P – Parainfluenca – infekcija izazvana virusom parainfluence;

P – Parvovirus – izazivač parvoviroze;

Cv – Coronavirus – izazivač korona-virusne infekcije;

Pomenuta skraćenica olakšava da se prepozna da je pas vakcinisan jednom polivalentnom vakcinom, protiv svih pomenutih infektivnih uzročnika.

Reakcije štenaca i odraslih pasa na vakcinu – lokalne i opšte reakcije

1) Lokalne reakcije na vakcinu – javljaju se na mestu davanja tj aplikovanja vakcinalnog sredstva, i obično se ispoljavaju – pojavom bola na mestu uboda; crvenilom i otokom; toplotom tj porastom lokalne temperature; kao i blago povišenom opštom telesnom temperaturom. Pomenute lokalne reakcije, po pravilu ne traju duže od 24 sata;

2) Opšte reakcije na vakcinu – mogu da budu uobičajene i blage, kakve su – kratkotrajni blagi porast telesne temperature; apatija; gubitak apetita; umor i malaksalost (koji po pravilu traju oko 1-2 dana); sa druge strane, opšte reakcije mogu da budu neželjene i teške (upale zglobova; razvoj kliničke slike bolesti protiv koje je vakcina primenjena), i u tom slučaju je obavezno potrebno potražiti pomoć i savet veterinara;

Dodatni savet vlasnicima pasa

U vremenskom intervalu kratko nakon vakcinacije, štene i odrasli psi su vrlo osetljivi i posebno su ranjivi, jer njihov organizam „gradi“ svoje odbrambene mehanizme; iz tog razloga se nikako ne savetuje da se psi slobodno i suviše često izvode u šetnju ili pak da se puštaju napolje; takođe ne bi trebalo ni da se „druže“ sa drugim psima, jer mogu vrlo lako da se razbole ili čak i da uginu.

Sponzorisano:

Povezani postovi